uzorita

05.01.2014., nedjelja

Novogodišnja želja

Požalila sam se prijatelju na umor u e-mailu, a on mi je bez komentara (čini se da je odustao od stalnih uvjeravanja kako mi je potreban odmor) vratio podatke koliko sam se puta isto požalila u protekle tri godine. Bilo je porazno čitati svoje konstantne tvrdnje, jadikovke o strašnom umoru, iscrpljenosti, pospanosti, gladi u sitne sate...

 photo 0c5ec793-ed47-4b40-8439-de81395502dc.jpg

Ukratko - tužno na što sam spala i kakav mi je život postao.
Komuniciram svakodnevno sa najmanje desetak ljudi u reali, poslovno, ljubazno i svi misle da sam iznimno draga i pristupačna. Druga strana priče je da privatno ljude izbjegavam, stvorila se s vremenom prava averzija, komuniciram unutar obitelji, na van najnužnije, malo izlazim i družim se, a prihvatljiva prijateljstva održavam virtualno s možda dvoje ljudi, unatoč činjenici da se aktivno družim na Fb tj. fejsam. I navedeni broj dva varira jer se često prijateljica i ja posvađamo. Ah, napisala sam prijateljica - da, mislim da mi je i najbolja prijateljica ikad, unatoč što se nismo imale prilike upoznati jer ne živi u HR, daleko je i što je mlađa od mene desetak godina. Inteligentna je, samouvjerena, ima veliko znanje i životno iskustvo i ponekad se čini da je starija. Doživljavam je starijom sestrom i moguće da stoga i opraštam kad ponekad pusti jezik, tj. dozvoli si napisati mi svašta... Većinom kritizira moj privatni život. Poslovnoprivatni jer sve se kod mene stopilo, pretopilo odavno i zaista, kad pogledam unatrag vidim samo umor, stres, rad, umor. Mene, one prave mene već godinama nema.

I kako sam eto, postala savršeno svjesna situacije u koju sam se nesvjesno sama dovela zbog borbe za egzistencijom - raduje pomisao da je godina tek na početku, da ne želim više živjeti kao do sada. Želim natrag sebe, želim vremena za sebe, želim stvoriti bolji život u kojem ću zaista ležati na travi i gledati grane iznad kako mi mašu, hvatati oblake, smijati se bezbrižno barem jednom tjedno i osjetiti ono nešto posebno - osjetiti da sam živa.

I da, sretna mi nova godina. I svima koji tu zalutaju želim neka bude posebno sretna 2014. i da osjetite da ste živi.

- 21:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #

26.12.2013., četvrtak

Zašto ne vjerujem više ljudima


Jer danas je sve samo interes...

"prijateljica" (u nastavku samo p) šalje mi (u nastavku uzorita) jutros sms:
p "Draga uzorita, tebi i tvojima želim mir i dobro Božića, uz puno zdravlja i ljudi dobre volje. Od srca, p."

uzorita - uzvraćam čestitku i usput želim roditelju p brzo ozdravljenje jer stalo mi je zaista. Pišem iskreno kako mi je ovaj Božić lijep, i da sam pomalo sretna unatoč što se ne usudim biti. Možda jer završavam ogroman poslovni projekt, osjećam olakšanje i da je ovaj Božić stoga pravi jer nema konfuzije i brige, blagdane provodim u miru, uživam...

Istog trenutka stiže novi sms:
p "Drago mi je zbog tebe i ponosna sam na tebe. Želim ti svu sreću do skorog kraja. Čujemo se!"

Zatim odmah stiže još jedan sms:
p "Imaš li broj mobitela XX? Daj mi ga please pošalji da mu se javim, nemam ga u novom mobitelu, a znam da kontaktirate. Hvala unaprijed."

Odgovaram pomalo razočarano, no ne i iznenađeno. Pa nije prva koja me iskorištava, pokušavam se fino izvuć...
uzorita - Imam negdje broj, potražit ću ali broj je ustupljen meni i nisam sigurna je li u redu da ga ti zoveš. XX je sada na godišnjem, ako ti je hitno kontaktiraj tajnicu ili piši mu na e-mail, na sve važno XX odgovara.

p "Ok, potraži please."

I znam da će ga zvati, kazati XX da sam joj ja dala broj da ga nazove - znači i preporuku usput, zeleno kod XX. Koma, više mi nije prijateljica. Nestalo je blagdansko ozračje...
uzorita - Izvoli broj moba 123456789, nisam sigurna da je u funkciji, XX je na godišnjem, blagdani su...

p "Hvala ti puno, naj, naj si..."

uzorita - ne odgovaram više na p broj



- 11:26 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.12.2013., subota

Pahulje


Photo by Alexey Kljatov


Nedostaje mi spososbnost da se svemu prilagodim. Nije jednostavno živjeti na mojoj putanji, čista, a opet prikrivena u težnji da ne odudaram od mutnog sivila unaokolo. Nije jednostavno za formalno društvo biti nerazumna, a težiti razumu. Trudim se. Godinama sakupljam i podižem samu sebe. Igram se u svom svijetu. Usput upijam sve što su mi ljudi spremni otpustiti, rastem pod sakupljenim blagom i ponekad ga raspršim kao oblak pahulje.

Kako su nevine želje ljudi u ovo doba godine. Na licima većine čitam tragove briga, težnji i nadanja. Zadubljena u te nijanse preživljavanja pristupam im, u želji da pomognem smijem se, nudim prijateljstvo svima jer ne vidim razlike. Najčešće moju spontanost i ljubaznost doživljavaju čudnim. Kao da ih uplaše dobre namjere. Ne navikli na iskrenost, odmjeravaju nepovjerljivo, najčešće odstupaju ili pokušavaju neprimjereno. Ponekad i ogrebu do boli svojom hladnoćom. No, to su samo mali ljudi, tješim se.
Ljudi su pahuljice, nisu moje pahulje. Samo su prolaznici. Rastope se kroz život, nestanu...

I stoga svijet promatram iz prikrajka. Upijam trenutke kad padaju moje pahulje, raduju svojom bjelinom, tišinom.
One ostavljaju trag.




- 21:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.08.2008., srijeda

Povezani

Photobucket


Vjerujem da smo svi na neki način duboko povezani i u virtualnom i u vanjskom svijetu. Dio nas je u zraci Sunca, u sjaju zvijezda, pjevu ptica, u svakoj kapi kiše...
Osjećamo ugodu uživajući u njima tj. u sebi samima. Do određene mjere povezani smo sa svime što nas okružuje i tako bismo morali promatrati i svijet u kojem živimo, kojeg smo dio, bez obzira na naše različitosti. Time utječemo na ljude s kojima kontaktiramo, preko njih na ljude koji njih okružuju, a tako utječemo i na ostatak svijeta. Ne čudi da svaka promjena u nama ili u ljudima oko nas utječe i na naše živote. Nevažno je prepoznajemo li tu povezanost sa stvarima oko nas, ona nas svakodnevno dostiže.

Kroz svoju percepciju života mi u virtuali pokušavamo najbolje što možemo i znamo pružiti drugima svoje misli, prijateljstva i ljubavi kroz okvire naših iskustava. No s vremenom shvatila sam da ti okviri koje najčešće preuzimamo od okruženja u kojem se nalazimo u njemu jedino i imaju neku svrhu. Oni za većinu ljudi i u vanjskom i u virtualnom svijetu nemaju neke koristi, ljudi danas na svaku vrstu veze većinom gledaju kroz korist. Nestala je spontanost iskrenog druženja, davanja sebe, predaje drugima iz čistog srca, koje s vremenom može prerasti u mnogo veće i dublje odnose. Virtuala bi nam u tome samo morala pomagati, spajati nas, navoditi da pronađemo srodne duše.

Kao takvi ne možemo stvarati dalje bolju budućnost, raditi na dobrobiti svih zajedno. Ljudi misle samo na trenutak u kojem jesu, na sebe. Svijet kao i ljude počinju doživljavati kroz vanjsko, ljepota, bolji izgled i borba za njega (marketing) preuzima naše živote. Nakon što nas privuče vanjsko počinjemo razmišljati o unutarnjem, a onda je već kasno jer veza je već ostvarena, nesvjesno smo se navikli na prisutnost određenih ljudi, životinja, predmeta u našim životima, postalo nam je ugodno u njihovoj blizini, usvojili smo zajedničke navike, kontakti su preduboki i ne možemo ih se lako odreći.
Svojom površnošću uvukli smo sami sebe u mrežu iz koje je izlaz teško pronaći.

Krajnje je vrijeme da progledamo, postanemo ozbiljniji i iz te izbrisane granice odnosa nas i ostatka svijeta izvučemo pouku. To nam može pokazati put u bolju budućnost.
Moramo otvoriti oči i shvatiti da u nedalekoj Gruziji ponovno umiru tisuće ljudi, ostaju bez svojih najmilijih, bez svojih domova... Svijet mirno gleda, ignorirajući navikao već na pregršt sličnih informacija i slika koje su nam danas dostupnije nego u prošlosti. Olimpijske igre traju, nekako mi se učinilo da su time izgubile svoju vjerodostojnost, postale samo još jedan dobar marketinški potez u nizu...

Jesmo li mi i sami odgovorni?



Jedna od fascinantnih stvari u vezi s konceptom virtualnog svijeta, u kojem imate mogućnost mijenjati sadržaj stvarnog svijeta, jest ta da se briše granica između vašeg vlastitog tijela i ostatka svijeta.
Jaron Lanier, dizajner virtualnih svijetova






- 18:54 - Komentari (38) - Isprintaj - #

20.07.2008., nedjelja

...



Photobucket



Svijetlo žuto nebo.


~Issa

Čista jednostavnost označava dolazak proljeća.
Dolazi veliko proljeće... U njemu su cvijeće, mirisi, pjesma i mir drugog svijeta. Onog našeg pravog, iskrenog unutra u nama. Jedini način da ga otkrijemo je da uđemo, vidimo to divno nebo.

No, mi ga ne vidimo. Koliko ljudi pogleda u nebo? Promatrao sam stojeći pokraj ceste: ljudi broje novac u rukama i ne vide da Sunce zalazi i baca smirujuće boje po cijelom horizontu, a oni broje novac. Vidim njihove usne kako se miču. Oni govore nekome u svojim mislima tko nije prisutan, a Sunce zalazi tako veličanstveno...
Koliko ljudi rano ustaje da vidi izlazak Sunca?
Koliko ljudi promatra neizmjernu hipnotičku snagu noći punog Mjeseca? I ocean se diže pozdraviti Mjesec u toj noći. On nas nekako čini da budemo ono što inače potiskujemo u sebi. Ako potiskujemo želju za buđenjem sebe iznutra, možda nam puni Mjesec pomogne. On nas izlaže, otkriva sebi samima. Naša iskustva tada dobivaju smisao.

Ne možemo otkriti svoj unutrašnji svijet, dobiti tražene odgovore ako nismo spoznali vanjski. Njegovu ljepotu, njegovo blago, njegovu neizmjernu beskrajnost. Ako ga nismo upoznali nikada nećemo pomisliti krenuti unutra jer unutrašnje je veće, inteligentnije. Do najvećih spoznaja dolazi se polako, postupno. To je istina ljepote, prava božanstvenost.

~ Osho


Čitam jednu od njegovih knjiga po dobivenoj preporuci, nailazim na mnogo svojih misli i sretna sam...
Spoznati ono u nama, iznutra. Sebe pravoga, bez utjecaja ostalog, danas pomalo iskrivljenog svijeta. Uzeti od života ono najbolje, najfinije. Voljeti i uvažavati pritom sva živa bića i prirodu koja nas okružuje. Čini se tako jednostavnim vidjeti...

Svijetlo žuto nebo.
- 02:34 - Komentari (31) - Isprintaj - #

13.07.2008., nedjelja

...

Photobucket


Čuo ga je prije nego što ga je osjetio. Poput zvuka očeve puške kojom su nekada gađali prepelice. Kad je spustio pogled, pukotina se rastvorila, proširila. Površina ispod njegovih stopa je nestala. Propao je kroz led – posljednji pogled na svijet iznad površine. A zatim je nastao pakao.
Hladnoća ga je osupnula. Kad je udario u dno, kamen zamalo da mu nije razbio lubanju. Ribar je osjećao okus krvi u ustima. Dok se borio da dođe do malenog, suncem obasjanog otvora iznad sebe, jedna mu je noga zapela u mreži. Što se više izvijao i okretao, više se zaplitao. Nije bilo vremena za razmišljanje. Čovjek se mahnito borio za život. Nakon nekog vremena ledena mu je voda neočekivano počela grijati tijelo. Ribarove su misli počele lutati...
Jasno je vidio neke stvari – ljeta provedena s obitelji; svoju majku kako se glasno smije; dva dječaka kako se igraju blizu obale; u nekoliko mu je trenutaka cijeli život preletio pred očima. A zatim se, odjednom trgnuo. Bio je slobodan. Opet je vidio svjetlo. Budućnost, tako svijetlu.
Našli su ga dva dana poslije. Ljudi su morali donijeti sjekiru i pilu da bi ga oslobodili iz leda. Bio je posve smrznut. Lice mu je bilo plavo – gotovo ljubičasto, rekli su neki otočani. Morali su mu odrezati jedan ud kako bi ga strpali u lijes. Ostavio je za sobom ženu i sedmero male djece. Imao je 37 godina.

Što će sada? Tko će ih uzdržavati? Gdje će živjeti? Sva ta pitanja ostala su lebdjeti u zraku. Ožalošćena obitelj obratila se Bogu da ju vodi. Postali su dio crkve i zajednice. Nekoliko godina poslije jedan od sinova odselio se na zapad. Ostavio je crkvu i zajednicu. Oženio se domaćom djevojkom. Imali su dva sina. Ribarenjem se više nije moglo uzdržavati obitelj. Potražili su utočište u socijalnoj državi – novoj suvremenoj katedrali. Dobio je posao zidara. Gradili su novi svijet. Život je bio dobar. Država se brinula za njih i štitila ih. Djeca su mnogo učila i škola im je išla dobro. Žena se zaposlila i uživali su u sigurnosti zaposlenja. Postojala je sigurnosna mreža koja ih je štitila – državni aparat, demokratski izbrane vođe. Obitelj se molila kao nekada Bogu, da im premijer nastavi pomagati.
No iz vedra neba puknuo je grom. Još jednom čvrsta površina je popustila. Narasle su kamate, cijena nafte, porezi i manjkovi u proračunu. Tržišta su propala. Nova katedrala se srušila. On je ostao bez posla. Gdje je bila sigurnosna mreža? Obitelj zamalo da nije izgubila vjeru.
Što će sada? Tko će ih uzdržavati? Gdje će živjeti? Ista pitanja kao nekada ostala su lebdjeti u zraku.

~ Tekst prenesen iz meni drage stare knjige, možda i nije tako stara koliko se čini...


Prateći misli ljudi danas na internetu, uviđam da su mnogi razočarani, nezadovoljni svojim životima, a čini se da se nemaju komu obratiti za pomoć. Vjera više ne nudi adekvatnu utjehu, kao da su ljudi pomalo iznevjereni Crkvom, a sa druge strane kao da ih je napustila i država koja im je obećala kvalitetniji život, potporu u teškim danima i primjerene mirovine.
U Europi i svijetu kriza je sve veća, naše društvo osjeća ju mnogo jače. Imali smo na žalost rat, zemlja i narod već samom tom činjenicom pomaknuti su za par stepenica niže. Kriza nas pogađa na način da jednostavno samo preživljavamo. Nismo toga ni svjesni jer u svojoj izoliranosti niti ne znamo kako ljudi istog društvenog sloja žive u razvijenijim zemljama koje su također u potrazi za odgovorima, no njihovo propitkivanje manje je zamjetljivo.
Ljudi kod nas primorani su sami donositi odluke o sebi i svojim životima, nemaju koga pitati za savjet. Postaju samosvoji, no na vlastitu odgovornost.
I to je sve lažno predstavljeno. Nekima (onima uz vladajuće strukture) su u startu pružene veće prilike, a svima koji se odvaže na samostalnost (dakle biti van kalupa), nameće se ogromna odgovornost. Prelaze iz pouzdanog svijeta (pukog preživljavanja), u svijet individualne odgovornosti.
Kapitalizam je stroj. "Molim te ili možeš li" ne postoji, stroj samo ide dalje – odvaja sposobne od nesposobnih. Osvaja se tržište, no radi se i selekcija. I tu dolazi do lomova, mnogi se gube u ritmu nemilosrdnog stroja, a za sobom povlače cijeli niz ljudi u svojoj okolini (obitelj). Mnogi mladi ljudi, cijele obitelji uzdržavaju se uz svoj posao, na dosadašnjoj roditeljskoj ušteđevini. Ne razmišljaju da se imovina polako topi, a nove zalihe ne stvaraju se. Imaju potomke, njihovo postavljanje na noge u današnjem društvu mnogo je teže nego u prošlosti, kada je iza nas stajala vjerska zajednica ili država. Sada pojedinac sam mora usmjeravati sebe i svoju djecu, za koju godinu potpuno financijski samostalno. Veliki su to izdaci koji nas očekuju, pogotovo za društvo u kojemu su najvažnije marke automobila kojeg voziš i dobar provod. Sa druge strane krediti za umjetno lagodan život jedva se otplaćuju, a manipulacija kreditnim karticama razvijena je do savršenstva.

Ljudi danas toga nisu svjesni. Zaokupljeni svojim životima trenutno, ne gledaju ni u svoju budućnost (svoju starost), time ne brinu ni o sebi, već unaprijed brigu jednoga dana prebacuju na druge. Na koga ako nemaju potomstvo, ako im djeca nisu adekvatno školovana, nemaju dostatna primanja?
Misao vodilja mnogima je - živimo sadašnjost, ne zamarajmo se budućnošću!
A vrijeme tako brzo prolazi. No, prolazi samo vrijeme, sve ostalo je isto...
Što ću sada? Tko će me uzdržavati? Gdje ću živjeti?
Ista pitanja lebdjeti će negdje u zraku...


- 01:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.07.2008., četvrtak

Odabir



Photobucket


Nemogućnost izbora činila je u prošlosti život mnogo jednostavnijim, no ubijala je naše životne prilike i nadu. Današnji život ostavlja nam slobodu izbora, sami gradimo svoj životni put. Mogućnost određivanja postoji već od samoga začeća (odabir raznih metoda), možemo birati i određivati svoj vanjski izgled, čak i spol (kozmetički i operativni zahvati). Imamo slobodu odlučiti što želimo raditi, gdje ćemo živjeti, što i koliko želimo znati. Imamo pred sobom veliku mogućnost izbora koja nije nikako određena, osim što nudi cjeloživotni vijek za mogućnost promjene.
Naše zadovoljstvo danas ovisi o našem izboru. O nama samima. Možemo se odlučiti…

Uz pomoć medija uporno se pokušavaju izmanipulirati i usmjeriti naše odluke, namećući nam razne umjetne potrebe na svim segmentima života i time umanjuju našu stvarnu slobodu. No, samosvijest pojedinca polako sve je jača, moramo shvatiti da je naš život u samo našim rukama. Imamo moć odredbe samih sebe i novog izražaja u svakom trenutku.
Zašto smo onda i dalje nezadovoljni? Možda mislimo da nas određuje posjedovanje?
Ili samo težimo nedostižnom…

klik

- 22:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

29.06.2008., nedjelja

...


Photobucket


Ispunjeni negativnim nabojem prikupljenim življenjem današnjeg života, gubimo se u mraku misleći da smo sami. Vjerujem da je netko uz nas, voli nas bezgranično, bdije nad nama svakodnevno. Dovoljno je potražiti ga, poslušati svoj unutarnji glas. Pronaći put ka izlazu iz mraka tada je mnogo jednostavnije.
U posebnim, teškim trenucima (vjerujem da ih svi imamo ponekad), osjetim neku toplinu, jaku energiju koja me ispunjava i oslobađa se u meni. Znam da je čista duša uronila u mene i daje mi snagu za dalje... Sve negativno nestaje. To primanje prekrasno je, no da bi primio moraš i dati, nije važno što, kako, koliko, kome i gdje.
Važno je dati iskreno od sebe, dio sebe. Stalno davanje čini nas boljima.
Tada osjećamo...
Primamo natrag, te beskrajne valove miline...

klik

- 18:29 - Komentari (33) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi